Tijekom Drugog svjetskog rata više od 20.000 stanovnika Istre deportirano je u koncentracijske logore diljem njemačkog Reicha i fašističke Italije. Velika većina odvedena je nakon pada Italije u rujnu 1943. godine. Mnogi koji su odvedeni simpatizirali su narodni ustanak protiv nacističkog okupatora, no dio civila završio je u logorima iz jednostavnog razloga jer se našao u krivo vrijeme na krivom mjestu. U logorima smrti diljem okupirane Europe, oko 5.000 Istrana je stradalo i nije se nikada vratilo kući.
Cilj projekta „Istarske sudbine“ (voditelja Igora Jovanovića, prof., Igora Šaponje, prof.), pokrenutom 2007. godine, inkorporiranog 2017. u projekt „Stoljeće europskog antifašizma. Istra između lokalnog i globalnog“, ogledao se u pronalasku preživjelih logoraša i logorašica i bilježenju njihove priče na digitalni medij. Istraživanja spadaju u domenu “oral history” - svjedočanstva malih ljudi čije su priče autentični prikaz sudbina koje čovjek preživi u vrtlogu rata. Sakupljena svjedočanstva su nakon obrade i montaže arhivirana te dijelom objavljena u knjizi „Bili smo samo brojevi“ (Pula, 2016.)
