Svjedočanstva

Oleg Mandić rođen je na Sušaku 5.04.1933., a živio je u Voloskom u poznatoj odvjetničkoj obitelji koja se već desetljećima bavila politikom. Djed Ante se nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije vraća iz progonstva ali već desetak dana nakon pada Italije bježi sa sinom Olegom u partizane zbog dolaska nacista.

Nijemci nekoliko puta traže djeda i oca, a 15.05.1944. hapse ostatak obitelji Mandić, majku, nonu Olgu (koju naziva babuška zbog ruskog podrijetla), te njega kao 11 godišnjek dječaka. Nakon riječkog zatvora Via Roma sprovedeni su u tršćanski Coroneo gdje ostaju 2 mjeseca. Već po ustaljenom pravilu u prekrcanim stočnim vagonima upućeni su za Auschwitz. U logor dolaze ujutro nakon trodnevnog putovanja, prolaze selekciju i svo troje ostaju zajedno. Dobivaju krpicu s brojem, crvenim trokutom i oznakom IT.

Majka se pobunila i protestirala kad je shvatila da će im te brojeve tetovirati na podlaktici ruke. Stariji logoraš koji ih je evidentirao prizemljio ju je i osvjestio saznanje gdje su došli pitanjem:

„Šta ti pada na pamet?! Jel ti znaš gdje si? Auschwitz je vernichtunglager – logor za istrebljivanje.“

Nakon selekcije Oleg ima sreću, ostaje s majkom i babuškom u ženskom logoru. U dnevnik koji je potajno vodio upisao je...

„...Bilo je potrebno samo nekoliko sati od ulaska u logor da izgubim sve ljudsko što smo imali, istetovirali su me na lijevoj podlaktici, postao sam broj 189 488....“