Svjedočanstva

Anđela Starčić rođena je 1923. godine na Miletskem Brigu kraj Pazina u obitelji koja se pretežito bavila zemljoradnjom. U rodnom je mjestu završila pet razreda osnovne talijanske škole, a već u ranoj mladosti radila je na iskopavanju boksita te kopajući na žurnadama tuđu zemlju. Poslije kapitulacije Italije (1943.) priključuje se antifašističkom pokretu te sudjeluje u akcijama prikupljanja pomoći za partizanske jedinice.

Na Božić 1944. godine uhićena je u ranim jutarnjim satima te je odvedena prvo u Kanfanar, zatim u Pazin te naposljetku u tršćanski zatvor Coroneo. Iz Trsta je prvo deportirana u Auschwitz gdje je provela neko vrijeme zatvorena u baraci iz koje je mogla promatrati stravična događanja unutar logora. Ubrzo potom, s grupom zatvorenika prebačena je u Bergen-Belsen gdje je dobila logorašku odjeću i smještena u baraku u kojoj je bila velika gužva.

Osim prenapučenosti u logoru su vladale zarazne bolesti, loša higijena i hrana, a okrutnost čuvara bila je svakodnevna pojava. Tijekom boravka u Bergen-Belsenu njezin je posao bilo kopanje jama za mrtve logoraše. Nakon što su Englezi i Amerikanci oslobodili logor, Anđela je smještena u bolnicu gdje se oporavljala neko vrijeme. Naposljetku se ukrcala na transport za Jugoslaviju te je stigla u Pazin. Od željezničke postaje do kuće vratila se pješice gdje su je dočekali otac i majka te mnogi prijatelji. Godine 1947. preselila se u Pulu, udala i zasnovala obitelj.

Svašta se vidilo. Tamo smo gledale na velikoj placi su hi dopeljali s kamionima mrtve, a oni su sidili na njima gori. I samo bi otvorili jedan kraj i ti brižni mrtvi su se rušili dole. Kako su bombardirali krematorij nisu ih imali di palit.