Svjedočanstva

Zvonimir Baćac rođen je u Bermu 1939. godine, nakon što mu je otac, Viktor Baćac pušten s dugogodišnje robije. Otac je zajedno s Vjekoslavom Ladavcem, Živkom Gortanom, Dušanom Ladavcem i Vladimirom Gortanom, sudjelovao u pokušaju sprječavanja odlaska istarskih seljaka na fašističke izbore 1929. godine. Tom prilikom je jedan seljak poginuo. Vladimir Gortan je osuđen na smrt, a ostali na 30 godina teškog zatvora.

Zvonimir pamti priče oca o dugogodišnjem boravku u samici i teške uvjete u fašističkom zatvoru. Pušten je uz obećanje da se više neće baviti politikom, ali s početkom Drugoga svjetskog rata otac se ponovno angažira. Pomaže pokretu otpora i 1943. ponovno ga hapse i brutalno muče. Nakon pada Italije biva pušten pa se pridružuje partizanima. Zvonimir se sjeća dolaska nacista u Beram kada im je jedan njemački tenk skoro uništio cisternu s vodom koja se nalazila uz cestu kraj njihove kuće. Njegov djed i plovan objasnili su Nijemcima da bi prelazak preko tog dijela puta urušio cisternu. Domišljati plovan je iskoristio želju njemačkih oficira da pogledaju beramske freske da dobije od njih pismo zahvale s potpisima koji će Beramcima kasnije spasiti život. Kada su domaći fašisti nedugo zatim htjeli poubijati lokalno stanovništvo, plovan je izvadio pismo zahvalnosti njemačkih oficira i tako spasio selo. Tjekom rata, otac mu je bio po Istri kao organizator otpora, ponekad bi ga viđao.

Nakon rata ostaje u Bermu gdje je angažiran kao odbornik. Zvonimir se sjeća i prenosa posmrtnih ostataka Vladimira Gortana te podizanja spomenika 1953. g. kada je beramski kraj posjetilo mnoštvo ljudi, među njima i predsjednik Tito. Cijelog života ostaje u Bermu, bavi se poljoprivredom, a mirovinu je stekao radeći u Elektroistri.