Svjedočanstva

Ivan Petrić rođen je 30. travnja 1923. godine u Divšićima gdje je završio četiri razreda osnovne škole. Obitelj se bavila poljoprivredom i teško je živjela. Tijekom rata je radio u Vodnjanu na željezničkoj stanici, raskrcavajući vagone te u rudniku Raša. Kapitulaciju Italije dočekao je kući te svjedočio odlasku talijanske vojske iz sela.

Sredinom ožujka 1944. godine pridružio se partizanima, a bio je stacioniran u okolici svog sela gdje je i uhićen, najvjerojatnije zbog izdaje. Odveden je u fašistički garnizon u Marčani, a onda u pulski zatvor te naposljetku u tršćanski zatvor Coroneo. Iz Trsta je deportiran u Dachau gdje je okupan, dezinficiran i ošišan proveo ukupno 24 dana. Potom je prebačen u Alach gdje radi u tvornici aviona po dvanaest sati s jako malo hrane i tekućine. Ukupno je u logoru proveo godinu dana, a zbog dobrog fizičkog stanja Francuzi i Amerikanci su ga uzeli na rad u kuhinji. Kući se vratio 15. lipnja 1945. godine vlakom do Vodnjana.

Rad u tvornici

Dela si 12 uri i nidan te niš ni pita, ujutro bi dobili litro kafela, črnega bez niš, a pokle bi dobili marendu...kus margarina ili šalame, ma ni bilo čuda ne... i kruh na nas deset zdjeljen...jena pinjoka...

Riskiranje života zbog hrane

Ti vrajži Rus je doša, da li bi ja uzeja kumpir, za cigarete...da će mi dati punu porciju kumpira samo da mu dam dva španjuleta, ja san mu he da... No opazio ga je stražar i pronašao mu je u radnoj škafi te krompire. Na putu do kancelarije izgubio je par krompira tako da prilikom pretresa ih više nije imao...uzeja me za jaketu i počeja me busati dok nis pa doli me počeja tresti...- diž se, diž se! mi je da kopun i posla me delati...pokle jene ure jedan Slovenac me zove da kamo si vrga ti kumpir...taj put da mi je oprošteno...u subotu san doša u baraku, me zovu – Petrić! Petrić! - Ode san – Večeras u 7 greš u bunker – A zašto? – Zadnji kumpir, kartuške... – Otišao sam u kancelariju, žalim se plače - im povidam kako mi je bilo – i dvi noći moraš učiniti...- jedan Slovenac mi je pomoga da mi daju samo jenu noć, i san bija samo jenu noć, nas je bilo petero, od tih pet smo ustali samo dva živa, su nas došli zvaditi ujutro, prvi je bija živ – mu je reka – com! com! – je doša na me, je druge izvadija i vrga uz zid.