Svjedočanstva

Amalija Ljuba Gabrijelić Gržetić rođena je u Zarečju 25. rujna 1927. godine. Djetinjstvo je provela u siromaštvu, a snalazili su se prodavajući mlijeko u Pazinu. Uspjela je završiti pet razreda talijanske osnovne škole. U njezinoj obitelji razgovaralo se o političkim temama unatoč opasnostima. Otac joj je uvijek bio zatvaran na dan proslave 1. maja, a 1941. godine kao „sospeto politico“ proveo je dva mjeseca u Calabriji kao pripadnik specijalnih bataljuna. Nakon kapitulacije Italije (1943.) svjedočila je narodnom veselju poslije oslobođenja Pazina i spuštanja partizana u grad. Dolaskom Njemaca započeo je teror.

Uz pomoć lokalnih fašista započeli su odvoditi ljude u logore. U svibnju 1944. godine Amalija je zajedno s ocem uhićena. Oca su joj mučili i poslali u Dachau odakle se nikad nije vratio. Amaliju su poslali u tršćanski zatvor Coroneo odakle je nakon deset dana vlakom deportirana u Auschwitz. U Auschwitzu je zajedno s ostalim zatvorenicima ošišana i dezinficirana, a na podlakticu joj je istetoviran broj 82370. Smještena je u baraci 32, a spavala je sa šestero zatvorenica u kojama. Najviše je bilo Slovenki iz Primorske, Talijanki, Francuskinja, Ruskinja i Poljakinja.

S Ukrajinkama se izvrsno slagala dok s Poljakinjama nije zbog njihove, kako kaže, sklonosti izdaji. Uvjeti su bili strašni, prilikom obroka snalazili su se kako su mogli, mnogi nisu imali ni posuđe ni pribor. Kad je netko bio bolesan otišao bi na revir, no rijetko bi se vratio. Dolaskom u logor, odmah je počela raditi teške fizičke poslove od kojih su mnoge zatvorenice nastradale.

Dok biš bio na wc-u bi te tukli s bičom, ja imam još danaska škulju tote zadi ća sam nedužna dobila i to jer sam pokušala pomoći jednoj brižnoj ča nanke ni mogla stati i izaći iz škulje od wc-a di je pala....nismo smili...ja san je izvlačila koliko sam mogla da je izvadin vanka. Nju nisu stukli nego mene ča sam joj pomogla.